петак, 27. април 2012.

Nasilje u režimskim redovima: Šarenac i Ćurguz bježe u sigurnu kuću


piše: Slobodan Vasković
Doznajem da je Mićo Kraljević otimao i ranije. Poslije rata držao nekakvu „građaru“ u Beškoj kod Inđije, imao poslovnog partnera iz Vranja, bilo tu nekih neraščišćenih računa, kidnapovao ga Mićko, držao danima, Vranjanac (sine Mitre) uspije pobjeći, suđenje u Vranju, presuda... Nakon toga je postao član SNSD-a i nastavio sa kidnaperskim aktivnostima, i to prilično traljavo, jer mu taoci svaki put pobjegnu. Taj i takav gangster „s falinkom“ je narodni poslanik u parlamentu RS i nikom ništa – u vladajućoj stranci još čekaju da im se „dostavi presuda“! Nisu se izjasnili – da li ona iz Vranja ili iz Bijeljine. Dok oni čekaju, izvori mi saopštiše da je Mićo Gepek prije dvije večeri upao u prostorije vlaseničke benzinske pumpe, uzeo/oteo pazar i otišao da se malo odmori u Srbiji. Pumpa, naravno, nije njegova, ali on je u Vlasenici gazda. Tekući radnik pumpe nije ispario kao derivat, ali je još uvijek prestravljen, zato što je izbjegao da bude otet, držan u ropstvu, mučen...  

Dok Kraljević odmara od otimačina, njegov šef i zaštitniki Milorad Dodik dijeli državu, te je ocijenio da je “BiH neodrživa tvorevina, ali njen raspad nije stvar bliske budućnosti”. "Mi se pripremamo za raspad BiH. Republika Srpska je jedina samoodrživa na prostoru BiH", rekao je on na konferenciji "Položaj i perspektive srpskog naroda u zemljama regiona" održanoj u Ministarstvu dijaspore Srbije.

Moram biti do kraja otvoren – nekada mi je duboko žao Milorada Dodika. Priča on naoko hrabro o secesiji, o perspektivama srpskog naroda, o duhovnosti, o borbi protiv kriminala…, a u suštini je mali miš koji ne smije jednog hohštaplera i gangstera, višestruko osuđivanog, da istjera iz stranke i iz politike uopšte. Rješenje ove jednačine glasi da je Dodik u Kraljevićevom gepeku, njegov je talac, a da se vlasenički mafiozo nije ni zere potrudio da ga u njega strpa. Dodik je sam uskočio u gepek, praveći koalicije sa banditima i odatle mu izlaska nema.

Istina, dosta dugo je on njih kontrolisao, ali stvari su mu izmakle iz ruku. Para, koje su sve na okupu držale, je nestalo, a on je enormno razvio  svoje privatne biznise. Od njih niti može niti stiže da se bavi entitetom kojem je na čelu. Jedino, kada mu se pod nos poturi mikrofon, nalupeta nekoliko frazetina, a režimski mediji to proglase božijim (Bože oprosti mi što ime tvoje zalud pominjem, ali moram radi pojašnjenja) percepcijama.

A ti režimski mediji najbolja su slika i prilika sve oštrijih i opasnijih rogova u džaki znanoj i kao SNSD. Zoran Šarenac nešto je petljao oko izbora generalnog direktora RTRS, što je naljutilo reizabranog Dragana Davidovića, pa je Javni servis “otrkio” brojne milionske zloupotrebe u smeću zvanom “Fokus”. Šarenac, iza kojeg stoji Aleksandar Džombić, pokušava se suprotstaviti iznoseći “otkrovenja” o RTRS-u, ali je iz prve tri runde izišao šaren od batina. Davidović ide na nokaut, jer je, objektivno, mnogo jači od fokusovaca, a i njegov zaštitnik Željko Kopanja kontroliše raznorazne entitetske/državne mehanizme, kojima može zgnječiti već dobro izubijanog Šarenca. Sve u svemu, bijedna, ali potpuno jasna slika “demokratskih” medija, čiji šefovi guše javno jedni druge u septičkim jamama režima, nesvjesni da će i pobjednici tih duela na kraju završiti kao njihove žrtve iz “porodice”. (Kada članovi “familije” jedni drugima ovo rade, sami zamislite šta tek čine onim koje smatraju neprijateljima?!)

Na liniji vatre između RTRS-a i Fokusa našao se još jedan režimski jad – Pantelija Ćurguz, koji je, navodno, pokušao zaštiti otpuštene borce sa Javnog servisa, i to četiri mjeseca nakon što su ostavljeni bez hljeba. Nakon toga mu je navodno prijetio Davidović, pa on njemu…, strašna nervoza, pozivi na “dijalog”, poluistine, laži – potpuna kontaminacija javnog prostora i, po ko zna koji put, najcrnja privatizacija Javnog servisa. Režimski pacovi su u fazi pregrupisavanja – Ćurguz djeluje najslabiji (dobro je uzdrman pobunom unutar BORS-a; otud i toliko strastvenosti u prilozima), pa će morati prvi probati “sumnjivu hranu”!  Jadan je taj Ćurguz - za sve ove godine nije shvatio da je režimu dobar samo dok ima neke koristi od njegove sirove snage i bezvremenske spremnosti da bude sluga. Čim je pomislio da bi mogao sjesti za sto gospodara ( a ne ketiti mu stalno kod nogu i isplažene jezičine čekati na mrvice), dobio je po tintari. A tek će dobiti, ukoliko izgubi čelno mjesto BORS-a, što je na vidiku.
 
Vrhunac opisanog jada, bijede i čemera je uključivanje u priču Udruženja novinara Režima Srpske (UNRS) koje je bez milosti odvalilo po slugi Panteliji, jer se usudio da o ponečemu i misli. Inkvizitorski UNRS čak je istakao “da je sloboda medija jedno od najvećih dostignuća naše zajedničke borbe za slobodno društvo”, pri tom, valjda, pod slobodom smatrajući da svi oni “novinari” i “mediji”, koji pišu panegirike potrošenom i izlizanom Dodiku i bespogovorno slušaju glavnog gazdu Kopanju, mogu da rade šta hoće i kome hoće kad god hoće, pri tom ne prezajući ni od najgorih laži i najmonstruoznijih konstrukcija. Za šta su, naravno, izvrsno plaćeni u duhu sa ovdašnjim doživljajem “slobode medija”. Interesantno je da se UNRS nije oglasili oko “ostavke” urednika filmskog programa RTRS-a i osudilo tu nevjerovatno morbidnu manipulaciju sa bolesnim čovjekom. Tad su novinarski “zaštitnici” srpskih ocila ćutali kao zaliveni – ti siroti mali korumpirani, ništavni, beskarakterni hrčki -  beskičmenjaci.

I opet moram ponoviti, stvarno mi je žao Dodika. Biti domaćin goreopisanoj čeljadi znači biti jedino vrijedan žaljenja. Šta mu vrijede silni dvori koje je “zaradio”, kada pogled iz svakog od njih počinje i završava na smeću kojim se okružio. I koje ga prati i progoni čak i u Kraljevićevom gepeku.