уторак, 27. новембар 2012.

Presude Radinkoviću i Ljubojeviću: Pravosuđe u službi režima

Piše: Slobodan Vasković


Okružni sud Banjaluka presudio je Nenada Radinkovića na četiri godine zatvora, jer je 21. avgusta prošle godine izazvao saobraćajnu nesreću u kojoj je smrtno stradao Nikola Đurović. Sudskim vijećem predsjedavala je Vesna Stanković-Ćosović, a donesena presuda jedna je od najstrožije izrečenih u BiH za ovu vrstu prestupa.

Međutim, porodica Đurović ubijeđena je da Radinković nije vozio kobne noći, te da je za volanom „Audija“ bio „visokopozicionirani funkcioner RS“.
U tom ubjeđenju drži ih niz teških grešaka koje su počinili nadležni organi tokom uviđaja u noći u kojoj je smrtno stradao njihov sin jedinac: saobraćajna policija traljavo je obavila uviđaj; dežurni tužilac, a niti njegov zamjenik, nisu bili na licu mjesta; Radinković je nepovrijeđen izišao iz teškog udesa, vozilo-ubica je, nedugo nakon nesreće, netragom nestalo, pa se na volšeban način ponovo pojavilo mjesecima kasnije; DNK analiza urađena je mjesecima nakon udesa, tako da je zakonski bezvrijedna… Uz sve to, gradski kuloari tvrdili su i tvrde da Radinković nije bio za volanom, već visoki funkcioner RS, a da je nezaposleni pekar preuzeo krivicu na sebe zauzvrat dobivši veliku novčanu naknadu…

Zbog svega ovoga i niza drugih posrednih i neposrednih činjenica koje postupke policije i Tužilaštva, najblaže rečeno, dovode pod veliki upitnik, nadležni organi trebali su/morali istražiti sve aspekte ovog događaja i utvrditi zbog čega je uviđaj obavljen mimo svih propisa, te šta je sa relevantnim dokazima koji ukazuju da štošta nije u redu sa registracijom i vlasništvom “Audija”, koji je kobne noći navodno vozio Radinković.

Ništa od svega nije učinjeno tako da su najveću sumnju na cijeli ovaj slučaj bacili upravo oni koji su ga trebali rasvijetliti - policija i Tužilaštvo Banjaluka.  

Visina izrečene kazne Radinkoviću zato više izgleda kao pranje prljave savjesti odgovornih u pomenutim institucijama, nego kao vaspitna mjera osionom i bahatom mladiću. U stvari, ona to i jeste, a nadležni pokušavaju tim aktom začepiti usta svima koji njihov “rad” te noći stavljaju i pod lupu i pod sumnju.  

Dodatne sumnje da je cijeli slučaj iskonstruisan unosi spoznaja da je sudskim vijećem predsjedavala Vesna Stanković-Ćosović, sudija koja je marioneta vladajućeg režima i u potpunosti je pod kontrolom politike.

Stanković-Ćosović je ista ona sudinica koja je oslobodila Mileta Radišića svake odgovornosti za nezakonito trgovanje akcijama Medicinske elektronike, te još ustvrdila da je on “poslovao sa pažnjom dobrog domaćina”. Ista ta Vesna Stanković-Ćosović odbila je da u tom predmetu uopšte razmatra svjedočenje svjedoka-pokajnika Nikice Bajića, koji je teško optužio Radišića za zločinačko udruživanje, nakon čega je optužnica pala. Istina, pala je i njena presuda na Vrhovnom sudu RS, ali joj je taj predmet nanovo dodijeljen, što je već tragikomično.

Slučaj “Radinković”, uprkos presudi, daleko je od svog epiloga, jer roditelji Nikole Đurovića najavili su dugotrajnu borbu za istinu.

Isti dan kada je presuđen Radinković, izrečena je sankcija i bivšem direktoru Javnog preduzeća šume "Šume RS" Srđanu Ljubojeviću. On je u banjalučkom Okružnom sudu presuđen na godinu zatvora i novačnu kaznu od 10.000 maraka. Presudu je izrekla sudija Olga Pantić, a prethodio joj je sporazum o priznanju krivice koji je Ljubojević zaključio sa Specijalnim tužilaštvom RS. Ljubojević je reketirao firmu “Vralaudit” čiji je vlasnik Milenko Vračar, koji je cijeli slučaj i prijavio policiji i Specijalnom tužilaštvu.

Ovakav epilog najavio sam još 17. avgusta na svom tviter nalogu (…Dalji razvoj i epilog afere “Cener”: Ljubojević ima teku sa uredno zapisanim imenima “stipendista” i visinom isplaćenih “stipendija”; Ljubojeviću će, kada se oporavi od cenerfalitisa, biti “prijateljski” sugerisano da se mane teke, jer i sveci imaju prošlost, a kamoli on; “Ljubojević će “shvatiti”, pojesti teku i pristati na nagodbu: dvije godine uslovno, pet mjeseci zatvora, El M. sit, Pero na broju”.), što, ako ćemo pošteno, i nije bilo teško predvidjeti, jer je svima bilo jasno da je ovdje riječ o jadnoj i bijednoj ujdurmi režima, čiji cilj nije borba protiv kriminala, već predizborna kampanja i slabljenje socijalista.
Jadniji od režima su odgovorni iz Specijalnog tužilaštva koji nisu proširili istragu protiv Ljubojevića, premda postoje brojne prijave drvoprerađivača da ih je bivši direktor “Šuma” reketirao. Istražioci se nisu usudili ići dalje, jer je to Pandorina kutija, a Ljubojević bi u takvoj situaciji zaista mogao potegnuti “teku”, pa i javno progovoriti kome je sve davao dio onoga što je otimao. A takvih adresa nije malo. I što je šlag na torti - u Specijalnom tužilaštvu RS znaju imena i imaju dokaze.
Međutim, Gazda ne dozvoljava da se dalje istražuje, jer bi onda i Neđo Ilić morao da se “otvori” u skladu sa zakonom, a ne u skladu sa teferič običajima, kada su ga od policije do Tužilaštva vodili “kao mečku”, kako bi udobrovoljili Ivicu Dačića da se sretne sa Miloradom Dodikom.
Zbog svega navedenog, izrečene presude nisu nikava pravda, još manje pravo, već još dvije kapi u moru bezbrojnih dokaza da režim i pravosuđe idu “ruku pod ruku”, krčeći prostor za dalje nesmetano nezakonito djelovanje struktura moći i raznoraznih visokih funckionera, koji nesmetano pljačkaju, gaze, premlaćuju, ubijaju (slučajevi “Vukelić” i “Garić”)…

Vezani tekstovi: