понедељак, 7. октобар 2013.

"Stručna javnost"


Piše: mr  Siniša Božić, predsjednik Udruženja akcionara investicionih fondova RS (www.uaifrs.com)

U Republici Srpskoj postoje dva državna univerziteta, i još nekoliko privatnih. Postoje na desetine visokih škola, fakulteta, i na stotine predavača, asistenata i profesora čiji je profesionalni poziv prenošenje znanja brojnoj studentskoj populaciji.
S druge strane, u Republici Srpskoj takođe postoji masa problema u svim oblastima i sferama, koju bi trebalo da rješavaju stručnjaci, svako iz svoje oblasti. Igrom slučaja, obzirom na moj javni angažman, aktivno sarađujem u domenu struke sa znatnim brojem relevantnih medija u RS. Mnogo puta mi se desilo da me novinari pitaju za komentar ili mišljenje oko neke teme za koju nemam potrebnu ekspertizu ili iskustvo. Sugerišem im onda da se obrate profesorima brojnih fakulteta koji bi morali da budu stručni i detaljno upoznati sa predmetnom materijom, i pored toga, objektivni i nezavisni (ako je stručnjak subjektivan, onda nije stručnjak). Novinari mi kažu da od toga nema ništa, jer pomenuti ne žele ništa da komentarišu niti da u bilo kom smislu sarađuju sa novinarima (u pogledu smjernica, sugestija itd.). Tako dolazimo do situacije da novinari, silom prilika, kreiraju dešavanja, odnosno da budu akteri u društvenim tokovima o kojima izvještavaju, umjesto da ih detaljno i kontinuirano prate i daju svoj doprinos kroz objektivno izvještavanje. I tu nisu novinari krivi, ni najmanje (osim ako ne izvještavaju profesionalno).

Iz toga proizilazi da su se stručnjaci povukli, da ne žele da se javno angažuju. Međutim, itekako žele da se angažuju kada treba biti istovremeno član 10 upravnih odbora, biti istovremeno na tri profesorske katedre(fotelje), kada treba kolegi preoteti dobar projekat i slično. Takva politika je kratkoročna, providna i djeluje devastirajuće na autoritet profesora, koji praktično više ne postoji. Pravi intelektualac mora da ima jasno definisane vrijednosti, kako stručne tako i moralne. On ima obavezu prema društvu i prema samom sebi da znanje koje posjeduje, širi i da se bori za stavove za koje smatra da su vrijedni (čak i neplaćenog) angažmana pa i (samo)žrtvovanja. Pravi intelektualac ne može biti politički aktivan, biću provokativan pa ću napisati, čak niti slijepi vjernik u Svevišnjeg. On mora da odbaci dogme i stranputice prošlosti i da uvijek stremi ka otkrivanju novih naučnih dostignuća, poboljšanju postojećeg stanja, ostvarivanju opšteg napretka. To su poznate tekovine naučne revolucije, i da nije toga bilo, još uvijek bi bili u srednjem vijeku sa preovlađujućim razmišljanjem da je Zemlja centar Univerzuma (srećom, Galileo nije bio iz Bosne).

Imam konkretan primjer angažmana 'stručne javnosti'. Republika Srpska je (sa višegodišnjim kašnjenjem) otpočela reformu zakonodavstva iz oblasti finansijskog sektora, preciznije investicionih fondova. Cijela stvar se tiče 460.000 građana koji imaju akcije u 13 zatvorenih investicionih fondova (ZIFova), pravnih nasljednika privatizacionih investicionih fondova (PIFova). Reforma je direktno povezana sa budućnošću domaćeg tržišta kapitala te reforme PIO sistema, koja obadva segmenta su u potpunom rasulu. Nacrt Izmjena i dopuna Zakona o investicionim fondovima je bio na Narodnoj skupštini u junu mjesecu ove godine i određena je javna rasprava zbog širokog značaja ovog zakonskog rješenja, u trajanju od 90 dana. Održane su rasprave na četiri lokacije, i to u Bijeljini, Palama, Banja Luci i Trebinju (regionalni princip). Svakoj javnoj raspravi (o bilo kom pitanju), može prisustvovati svako ko je zainteresovan. Naravno, pretpostavka je da o zakonskim rješenjima mogu da adekvatno raspravljaju stručnjaci, pa se očekivalo da upravo stručna javnost bude prisutna i da aktivno uzme učešće. Šta se desilo? Boračka organizacija (protivnik reformi zakona) je dovela nekoliko zlonamjernih, bučnih i nestručnih pojedinaca koji su se pozivali na tobožnje srpstvo (samo oni su Srbi, ostali nisu), na ratovanje (samo oni su ratovali, ostali nisu), i koji su performansom koji se sastojao od upotrebe prostog riječnika i galame htjeli da sabotiraju bilo kakvu diskusiju oko nacrta predmetnog zakona. Da podsjetim: Boračka organizacija (BORS) je vlasnik društva za upravljanje (DUF) koje upravlja ZIF BORS invest ad Banja Luka. Kako upravljaju, govori podatak da je imovina tog fonda od početnih 96 miliona dovedena na sadašnjih 10 miliona KM, a da je DUF za to vrijeme inkasiralo oko 5 miliona KM na ime naknade za upravljanje (tih 5 miliona je bio prihod BORSa i jedan od načina njegovog finansiranja, pored granta i doznaka od Vlade RS – kako su ta sredstva upotrijebljena za boljitak boračke populacije, prosudite sami). Odličan posao, zar ne, upropastiti fond, naplatiti 'masnu' proviziju, i pritom izigravati čojstvo i junaštvo? Takvi nam profesionalni Srbi, pritom neznalice i zlonamjerni licemjeri, ne trebaju na vrhu hijerarhije društva. Kao predstavnik Udruženja koje vodim (UAIF RS) sam bio prisutan na navedenim javnim raspravama, gdje mi je navedena 'kamarila' pravila probleme ('šta on priča, on je izdajnik iz Banja Luke', 'šta ćeš u Bijeljini, idi odavde'), omalovažavala ('nije on ratovao'), vrijeđala ('znamo mi njega, on je kriminalac'), pa i fizički prijetila – o struci se tu nije moglo govoriti. Pričali su da će se boračka populacija organizovati, da zakon neće proći 'ovaj put' itd. Kad sam ih javno pitao (vrlina, ili mana mi je da ne mogu da trpim gluposti, laži i podmetanja), šta ili koga su čekali od 1996. naovamo da se organizuju, nisu mi znali odgovoriti. Isto tako mi nisu odgovorili zašto nisu kontaktirali 10.000 akcionara BORS fonda da ih obavjeste da je vrijednost akcije samo 2 KM a nekad je bila preko 20 KM, zatim nisu mi odgovorili da li su falsifikovali punomoći 1000 akcionara koje navodno posjeduju, zašto nijedan opštinski odbor Boračke organizacije nije odgovorio o predloženim načinima saradnje koje smo im slali radi zaustavljanja daljeg propadanja kapitala akcionara fondova, nisu pomenuli da sa slovenačkim prijateljima Factor banka dd (koja je, usput, zbog malverzacija u Sloveniji otišla u likvidaciju prije desetak dana zbog čega postoji mogućnost da Slovenija zatraži finansijsku pomoć Evropske Unije) osiguravaju većinu za odlučivanje na skupštini akcionara ZIF BORS, i tako dalje. U međuvremenu sam saznao detalje kako su pojedinci iz BORSa došli na navedene pozicije (infomacije još pristižu), uz čiju podršku i na koji način, o čemu ću detaljno izvjestiti javnost kada za to dođe vrijeme.


Pored navedene ekipe, na pomenutim javnim raspravama je bilo prisutno i nekoliko profesora, doktora ekonomskih nauka (inače, primjetio sam da se na ovdašnjim javnim skupovima na bilo koju temu, uvijek nađe po koji neiživljeni 'metuzalem' od stotinjak godina, navodni stručnjak bez rezultata i konsultant iz Kardeljevog doba, koji je već dvocifreni broj godina u udobnoj penziji, plus po koje primanje 'sa strane', koga odavno ni u vlastitoj porodici ne uzimaju za ozbiljno ali koji je tu 'dovučen' da kontaminira stručnu raspravu svojim nerezonskim upadicama i kilometarskim monolozima bez logike i završetka – takvi se svjesno uposle kako bi se rasprava nastojala razvodniti, učiniti besmislenom, sa ciljem proglašenja neuspješnosti iste). Zadnji takav skup na temu investicionih fondova je bio održan krajem 2011. godine u organizaciji Udruženja ekonomista SWOT, koji su doveli 'stručnjake' iz Slovenije poznatih po upropaštavanju tamošnjih investicionih fondova i sumnjama na malverzacije kao što je npr. Uroš Gorišek, bivši član holdinga Zvona Ena, direktor Krekove družbe za poslovno savjetovanje. Holding Zvona Ena i Zvon Dva su nastala iz bivših privatizacionih investicionih fondova, transformacijom iz PIF u holding, što je slovenski zakon o investicionim fondovima omogućavao. Oba holdinga su završila u stečaju i to je praktično najveći bankrot u Sloveniji – priznato više od 1,3 milijarde EUR potraživanja. Zbog toga je finansijski bankrotirala i mariborska nadbiskupija a Vatikan je oštro sakcionisao više (nad)biskupa i drugih najviših osoba iz slovenačke katoličke crkve. Gorišek se sumnjiči da je sredinom 2012. godine izvukao iz Zvona Ena holdinga oko 200.000 EUR koje je prebacio u kompaniju G-Capital ltd Sofija, Bugarska, koju kontroliše. Pored toga, kao direktor kompanije Cetis-Graf, sumnjiči se da je prekršio zakon o privrednim društvima i zloupotrebio svoje nadležnosti (ishod pomenutog stručnog skupa: bez konkretnih zaključaka, nerješavanje gorućih problema i odugovlačenje reforme fondova u nedogled, a u interesu grupe pojedinaca koji su inkasirali preko 100 miliona KM 'preko leđa' građana RS i berzanskih ulagača).

Vratimo se javnoj raspravi. Dakle, bilo je tu prisutno i nekoliko stručnjaka iz ekonomije (bar im stečena titula ukazuje na to). Svi odreda su bili protiv reformi regulative investicionih fondova, šireći demagogiju jako 'stručnim' terminima ('molim vas, ne usvajajte zakon', 'ne može to tako', 'pokupovaće nas stranci', 'Arapi kupuju zemlju po Romaniji', 'rasprodajete Elektroprivredu' itd.). Razlozi njihove demagogije su jasni: na platnom su spisku moćnika ili su na neki način (vlasnički, ugovorno, konsalting) povezani sa društvima za upravljanje/investicionim fondovima. Međutim, činjenica da ti ljudi predaju na visokoškolskim ustanovama i podučavaju studente me je zaista zgrozila. Otvoreno sam ih na Palama pitao gdje su bili proteklih 12 godina od osnivanja investicionih fondova i početaka privatizacije, zašto nisu ukazivali na brojne propuste, pljačku građana, devastiranje preduzeća gdje su investicioni fondovi imali značajne vlasničke pakete (dakle vršili upravljanje), zašto se javno ne oglašavaju kao stručnjaci o ovim problemima itd. Ponovo nisam dobio odgovore, već mi je rečeno da sam impulsivan i dvosmislen (što su klasični primjeri argumentum ad hominem). Ovom prilikom ću izdvojiti najveća dva demagoga, doktore ekonomije, Milana Kovačevića i Aleksu Milojevića. O prvom neki drugi put, samo ću pomenuti da je u pitanju navodni konsultant za navodna strana ulaganja (i usko povezan sa ZIF Euroinvestment) koji je iznio gomilu neistina (npr. Trebinje, javna rasprava: 'društva za upravljanje su uložila prilikom osnivanja fondova, 100 miliona KM') i sa kojim sam ranije pokušao argumentovano da diskutujem ali me je 'ubio u pojam' svojim glupostima, tako da sam odustao.

Rad Alekse Milojevića pratim u nekoliko zadnjih godina.  Nadao sam se da je u pitanju stručnjak koji objektivno iznosi argumente i daje prijedloge za rješavanje postojećeg (katastrofalno lošeg) stanja, no međutim grdno sam se prevario, na žalost. Pročitao sam njegovu knjigu 'Program oporavka i napretka Republike Srpske', bio sam na promociji navedene knjige u Banja Luci 2010. godine. Tada je jedan drugi, poznati, priznati i dugogodišnji profesor sa Ekonomskog fakulteta u Banja Luci (čije ime neću navoditi), koji je vjerovatno silom prilika ili drugih razloga, pristao da dođe na promociju, tada rekao: 'profesor Milojević nije baš puno konsultovao literaturu i naučne izvore, kada je pisao ovu knjigu'. Postavio sam nekoliko pitanja, na koje nisam dobio ni približan odgovor, pa sam insistirao, a onda su me prekinuli. Potom sam slušao profesora Milojevića na jednoj tribini na kojoj sam i ja učestvovao, opet ne razumijevši ni riječi od njegovog izlaganja. Pročitao sam još nekoliko njegovih naučnih radova, u kojima ima ponešto istine, a mnogo više poluistina, netačnih, neprovjerenih navoda i proizvoljnog navođenja tvrdnji, pa čak i direktnog pominjanja i komentarisanja (dnevno)političkih tema, što možda može proći kao novinski članak ili kolumna, ali je daleko od stručnog, naučnog članka ili ozbiljne analize. Nakon toga, profesor Milojević se angažovao po pitanju reforme investicionih fondova sa nekoliko članaka, a takođe bio je prisutan i na javnoj raspravi u Bijeljini, što me je ponukalo da objasnim o kakvom se 'stručnjaku' radi. Radi se o tekstovima: 'Primjedbe na Zakon o investicionim fondovima: Zakon koji to nije', i 'Vladina ekonomska izdaja dobija inostranu pomoć'. Uvaženi profesor Milojević nema pojma šta je to investicioni fond, šta je zatvoreni, otvoreni fond, o akcionarstvu, tržištu kapitala još manje. On nema pojma koliki je broj akcionara koji posjeduju akcije u fondovima, ne zna kako da dođe do tih (javno dostupnih) informacija, kako se obračunava provizija fonda, kakvo je stanje i kretanje imovine fondova, kakva je metodologija obračuna i vrednovanja hartija iz portfelja fondova, koji se međunarodni računovodstveni standard primjenjuje kod procjene imovine fondova, kako se računa vrijednost berzanskog indeksa. Ne zna ni koje vrste hartija od vrijednosti postoje, kako se pravo glasa ostvaruje i računa, ko donosi zakone a ko podzakonske akte, ne zna koje su nadležnosti Vlade a koje upravnih organa, ko kome odgovara itd. Profesor Milojević nije u stanju da se drži fokusa na predmetno pitanje fondova, već ubacuje u 'analizu' prirodna bogatstva, političku izdaju, nebulozne teorije zavjere. Ima problema sa redom veličina, pa su mu isto milioni, stotine miliona, milijarde (brojevi sa tamo nekim nulama). Na javnoj raspravi u Bijeljini je vrijeđao, omalovažavao, a na postavljena pitanja je dobio detaljne i jasne odgovore. Kada je vidio da nije dorastao stručnoj i argumentovanoj raspravi, onda je frustrirano izjavio: 'pa vi imate na sve odgovore!' (a da nije dobio odgovore, onda bi se vjerovatno bunio da nije dobio odgovore, kako je to izdaja, zavjera, prodaja resursa, i šta sve ne).

Iako u penziji (prema internet izvorima), profesor Milojević je aktivan i objavljuje svoje analize ispred Ekonomskog instituta doo Bijeljina (u pitanju je dakle 'obično' preduzeće, a ne naučnoistraživački institut shodno odredbama čl. 58 Zakona o visokom obrazovanju RS). Milojević je jedini uposlenik Ekonomskog instituta doo, koji je u 2012. godini ostvario preko 40.000 KM prihoda (svi dokumenti u mom posjedu). Budući da preduzeće imovine gotovo i nema, glavni rashod je trošak plate, a tu je i dobit od preko 15.000 KM. Znači, gotovo sav prihod inkasira profesor Milojević. Zbirni prihod u zadnje tri godine (2010, 2011, 2012) iznosi preko 120.000 KM, što Milojeviću omogućava udoban penzionerski život. Što se mene tiče, neka inkasira i 120 miliona KM, ali se ovdje radi o činjenici da neko plaća nebulozne, netačne i nestručne Milojevićeve 'analize' kojima se u javnosti iznose neistiniti podaci (hiljadu puta izgovorena laž postaje istina). Sada je jasniji javni angažman Milojevića, koji za svoje gluposti dobija znatna sredstva. Vjerovatno su naručioci njegovih 'analiza' povezani sa pojedinim političkim partijama, obzirom da znamo da Milojević važi za 'stručnjaka' koji uživa povjerenje određenih političkih krugova (da se odmah ogradim, ne podržavam ni ove ni one političare niti oni mene podržavaju, prema svima njima imam visok nivo animoziteta i smatram da su velikom većinom ekipa primitivaca, nestručnih, nesposobnih i zlonamjernih osoba sa dna društvene ljestvice koji su perverzijom sistema vrijednosti našeg poludruštva tu gdje jesu, i koji su najodgovorniji za zlo koje nam se dešava u zadnjih 20 godina). Ono na šta posebno upozoravam jeste vrlo moguća situacija da, shodno političkim igrarijama, profesor Milojević stvarno može da dođe u poziciju da ga se nešto pita. On daje lažnu nadu koja nije realna, iznosi netačne podatke, iskrivljene prognoze i pokazuje sveopšte nerazumijevanje situacije u kojoj se nalazimo. Treba nam manje demagogije, a više nauke (scientia vincere tenebras).