понедељак, 12. јануар 2015.

Kapetan Srbija i Kapetan Srpska u akciji Istjerivanja Đavola iz Novinara

piše: Slobodan Vasković

Samo naivci su iznenađeni brutalnim nasrtajem Aleksandra Vučića na novinare BIRN-a, koji su se usudili komentarisati tender Elektroprivrede Srbije za sanaciju kopa "Tamnava – Zapadno polje" u Rudarskom basenu Kolubara, nakon katastrofalnih poplava.

Novinari BIRN-a usudili su se konstatovati da je posao dodijeljen firmi bez iskustva i da “pogled na vodeno prostranstvo iz koga tu i tamo vire delovi potopljenih mašina za kopanje lignita, koje mesecima trule u mulju, ne uverava nikoga da je posao okončan”, uprkos činjenici da je
premijer Srbije Aleksandar Vučić svečano označio početak radova “na iskopavanju četvrtine punog kapaciteta rude iz najvećeg srpskog rudnika”.

Svojim tekstom, novinari BIR-a doveli su u sumnju Vučićev stav da je “posao ispumpavanja vode iz potopljenog kopa okončan baš kao što je i bilo planirano”.

Bilo je to i više nego dovoljno da razjare Vučića, koji ih je nazvao lažovima, stranim plaćenicima i, (in)direktno, reketašima.

Zaista odvratno, a sve djeluje još ogavnije, jer se Vučić, ispaljujući uvrede, objede i targetirajući novinare čije mu se pisanje ne dopada, istovremeno zakitio svojom navodnom podrškom slobodi medija, istraživačkom novinarstvu i tako dalje i blablabla.

Sloboda medija u Srbiji sve više je pluskvamperfekt, a novinarima je dozvoljeno da se bave jedino istraživanjem navodnih Vučićevih neprijatelja, navodnih dušmana Srbije, navodnim tajkunskim zavjerama i, naravno, enormnim pobjedama njegove vlade na svim poljima. Iako Srbija, uprkos tim brojnim pobjedama, tone sve dublje u recesiju, ekonomske probleme, socijalnu katastrofu i opšte siromaštvo.

U Srbiji pobjede mahom postoje u virtuelnom svijetu, koji su stvorile Vučićeve apologete, dok u stvarnom svijetu tih uspjeha nema.

Odvratni Vučićev napad na novinare, čije mu se pisanje ne dopada, pokazuje da je on promašio temu i da je napravio kardinalnu grešku: umjesto izgradnje institucija Srbije, on gradi sopstveni kult ličnosti.

Vučić je Srbija, moto je njegove vlasti, koja sve više tone u jednoumlje i idolopoklonstvo. U Srbiji se, riječju, izuzetno uspješno gradi Režim, što znači da se sve ostalo ruši. Posebno demokratske norme i civilizovano ponašanje.

Po dolasku na vlast u Srbiji, Vučić je demonstrirao dosta zrelosti, sposobnosti, spremnosti da sasluša i drugačija mišljenja, čak i da ih primijeni. Demonstrirao je, istovremeno, i jednu veliku manu-narciosoidnost.

Dešavanja u Srbiji u poslednjih pola godine svjedoče da je Narcisoidnost pobijedila i to ubjedljivo, što znači da su sposobnost, zrelost, a posebno sluh za drugačije mišljenje morali da uzmaknu.

Vučić sve više postaje svoj najveći protivnik i to je matrica na kojoj će se odvijati većina događaja u Srbiji u vremenu koje dolazi.

Posebno je po Srbiju ponižavajući Vučićev obračun sa Majom Kocijančić, portparolkom Evropske komisije za politiku susjedstva i pregovore o proširenju, koja je negirala da EU pojedinim organizacijama, poput BIRN-a plaća da vode kampanju protiv srpske vlade, (kao što je rekao Vučić), navevši da EU od srpskih vlasti očekuje da obezbijede okruženje koje će podržati slobodu izražavanja i medija.

Zaprepašten činjenicom da bi neko mogao da stane na stranu novinara koje je On, okarakterisao kao lažove i reketaše, Vučić je skinuo rukavice i krenuo u pesničenje sa portparolkom.

Tužno, jer to nije posao jednog premijera, nije nivo jednog premijera, nije dostojno jednog premijera, pa makar da je taj premijer apsolutno u pravu. A nije.

Nije valjda da Vlada Srbije nema nijednog portparola koji bi mogao da odgovori/otpiše portparolu EU, već Vučić i to mora da obavlja? Nije valjda da Vučić mete i patose u Vladi Srbije, jer higijeničarke ne znaju to dobro da učine i da istresa pepeljare i iznosi smeće i popravlja krov i grijanje i mijenja česme i vodi politiku i hapsi i presuđuje i…

Nema šta Vučić ne može u zemlji Srbiji u kojoj ravno četiri mjeseca nije radilo kompletno pravosuđe. I to nije bio problem Srbije, ali jeste jedan tekst!

Nije problem Srbije što jedan stub države – pravosuđe - nije funkcionisao četiri mjeseca, ali jeste jedan tekst?

Sretna li je ta Srbija i ljudi u njoj. Sa Vučićem na njoj.

U protekle dvije i po godine, koliko je na vlasti, Vučić je na unutrašnjem planu pokušavao da se predstavi kao naslednik/nosilac politike Zorana Đinđića, a na vanjskom kao nosilac/naslednik politike Nikole Pašića, duboko svjestan da nije ni blizu ni jednog ni drugog, a ni politika koje su narečeni vodili. Na kraju se pokazalo da je on bio i ostao naslednik/nosilac politike Vojislava Šešelja.

Vučića je podržao Milorad Dodik, sričući hvalospjeve njegovoj istinoljubivosti i epove njegovoj ugroženosti od novinara-lažova.

Bar Dodik zna kakvi su novinari - toliko su o njemu lagali da ih progoni već gotovo deceniju, javno im želi visok pritisak, srčane udare, što težu smrt; šalje im policijsku huntu, vodi protiv njih istrage i izgoni laži iz njih poput kakvog posvećenog Istjerivača Đavola.

Toliko Dodik razumije Vučića da se poistovjetio sa njim, jer, zaboga, žrtve su njih dvojica; Heroji poznati i kao Kapetan Srbija i Kapetan Srpska!

"U svakom slučaju, Vučić je što se toga tiče potpuno u pravu. Ja to razumijem jer sam i ja bio u takvoj situaciji - da sve što oni učine iz Evrope ovdje jesu sumnjivi transferi prema takozvanim nevladinim organizacijama. Njima je jedini cilj da omalovaže ili nešto slično urade, a ne da podrže zdravu slobodu govora zasnovanu na činjenicama i istini", rekao je Dodik.

Bar Dodik zna da je “zdrava sloboda govora zasnovana na činjenicama i istini” samo ono što on ocijeni takvim, kao predsjednik Vrhovnog Žirija za slobodu govora, činjenice i istinu. Sve izvan toga je laž, sumnjivo, napad, neprijateljstvo…