петак, 10. јун 2016.

Istine i laži o popisu i NATO

piše: Slobodan Vasković

1.
Mladen Ivanić, srpski član predsjedništva BiH, nastavio je sa razvijanjem političke krize u Sarajevu, na temu Popis&Velimir Jukić, koji je, kao direktor Agencije za statistiku BiH, nametnuo metodologiju obrade podataka.

Ivanić igra na dvije karte: jedna je preglasavanje, odnosno Jukićevo nametanje metodologije, bez saglasnosti entitetskih Zavoda za statistiku, a druga je pritisak na Jukića iz Tužilaštva BiH.

(Protiv nametanja metodologjie pobunio se samo Zavod za statistiku RS.)

2.  
Ivanićevo insistiranje na konsenzusu o svim odlukama politički je sasvim opravdano.

3.
Ivanićevo insistiranje na pitanju da li je Tužilaštvo BiH saslušavalo Jukića povodom neobjavljivanja rezultata Popisa, sasvim je neopravdano i miješanje je u rad pravosudnih institucija.

4.
Tužilaštvo BiH jeste saslušavalo Jukića i to nekoliko puta u svojstvu osumnjičenog. Nisu ga saslušavali o načinu metodologije popisa, već zašto se rezultati popisa ne objavljuju, iako je za njega potrošeno cca 50 miliona KM.

To su potpuno različite stvari.

5.
Nije saslušavan samo Jukić, već i drugi visoki funkcioneri Agencije, koji su bošnjačke i srpske nacionalnosti. I oni su saslušavani kao osumnjičeni po pitanju utroška 50 miliona KM za popis, čijih rezultata nema. 

Logično je da država štiti svoj novac; nije logično da dozvoli bacanje 50 miliona KM.

6.
Ivanić pokušava insinuirati da je Jukić donio odluku pod pritiskom Tužilaštva, što i nije baš politički dovitljivo: Na taj način on, defakto, indirektno abolira Jukića, pa samim tim i preglasavanje.

Ako je Tužilaštvo glavni krivac i, kako Ivanić tvrdi, poluga za pritisak, onda je Jukić žrtva, a preglasavanje/nametanje metodologije je iznuđeni potez. 

Za koji, u Ivanićevoj izvedbi, nije kriv Jukić već Tužilaštvo BiH.

Objektivno, ovakav pristup Ivanića je politički paceraj.

7.
Ivanić je svjestan da je pitanje popisa bilo i ostalo političko pitanje i da istraga Tužilaštva BiH tu ni na koji način nije bila odlučujuća, posebno kada je metodologija u pitanju.

Odlučujuća je bila riječ/naredba Dragana Čovića, bez koje Jukić nikada ne bi nametnuo metodologiju, koju ne prihvata Zavod za statistiku RS, samim tim ni politički establišment RS.

8.
Ivanić je na početku priče/krize “Popis” istakao da je prevaren od druga dva člana Predsjedništva BiH (imali su dogovor o odlaganju objave rezultata do kraja godine, kako bi se postigao kompromis), da bi u njenom nastavku zaboravio na Čovića i Bakira Izetbegovića, a ostao sa pritiskom na Tužilaštvo BiH.

Ukoliko je dosljedan, onda treba svoju oštricu da usmjeri upravo prema Čoviću i Izetbegoviću.

9.
Ivanić već u drugom koraku krize transferiše odgovornost sa stvarnog proizvođača Krize zvane Popis - Čovića (Izetbegović je raširenih ruku dočekao njegovu naredbu Jukiću), na instituciju (Tužilaštvo BiH) koja je radila svoj posao. I trebalo je da ga radi.

Jasno je da Ivanić ne želi da zaista uđe u suštinu problema, a on jeste preglasavanje, koje je nametnuo Čović. Tu dilema nema, kao što ih je vrlo malo i oko pristanka Milorada Dodika na ovu igru šefa HDZ-a. 

10.
Posebno pitanje oko kojeg je zaćutao Ivanić, a i njegov PDP, jeste ko je, kada i kako omogućio da Agencija za statistiku BiH, njen direktor, ima mogućnost samostalno donijeti jednu ovakvu odluku, bez da se ona na bilo koji način može institucionalno osporiti.

Odmah po nametanju odluke o metodologiji, Ivanićev PDP je gromoglasno optužio Dodika&Režim za prenos nadležnosti u ovom dijelu, ali su, nakon par dana, naglo zaćutali o tome. I ćute već sedmicama.  

PDP je, 25.05.o.g., optužio SNSD da je ”početkom 2013. u zajedničkim institucijama BiH, sa svojim tadašnjim koalicionim partnerima iz Federacije BiH, donio odluku kojom je razvlastio Zavod za statistiku RS i sveo je na nivo servisa državne Agencije za statistiku”. 

“Po tom dokumentu Agencija za statistiku BiH pretvorena je u centralizovani organ koji upravlja svim podacima, bez mogućnosti da institucije RS na bilo koji način raspolažu originalnim podacima”, naveo je PDP u “Aferi 145”, jednoj od onih koje je mjesecima emitovao.

Pitanje glasi: Zašto su Ivanić/PDP zaboravili ono što su tvrdili prije petnaest dana?!

11. 
Ivanić je krenuo u “zbijanje”  srpskih redova nakon posjete Aleksandru Vučiću, koji sada preko njega pokušava aktivno učestvovati u političkim dešavanjima u BiH. Preko Dodika je to postalo kontraproduktivno i vrlo štetno po Beograd.

Nije sporno da Ivanić ima podršku Beograda, ali je sporno što se cijela priča pogrešno adresira, što se narodu baca prašina u oči i što se, na kraju krajeva, izbjegava politička borba sa Čovićem, koji jeste produkovao Jukićevo nametanje metodologije popisa. 

Sporno je i što se “zbijanje” artikuliše na netačnim premisama, umjesto na suštinskim stvarima, koje jesu važne za BiH i RS u njoj.

12.
Optužujući neargumentovno Tužilaštvo BiH i tako indirektno abolirajući Jukića, Ivanić, kako sam naveo, abolira i princip nametanja, ali abolira i Čovića i Izetbegovića i Dodika.  

To već nema veze sa bilo kakvim principima, već sa politikanstvom i, kada je u pitanju “zbijanje”, sa novim pokušajem Vučića da politički spase Dodika, ostavljajući ga u igri bar minimalno i iza Ivanićevih leđa. 

13.
Potrebno je podržati svaki Ivanićev potez koji je zasnovan na odbrani principa konsenzusa; Štetno je podržati bilo koji njegov potez koji je čisto politikanstvo od kojeg koristi nema niko. 

14.
Kakvi god rezultati popisa budu, ova zemlja ima Ustav koji garantuje konstitutivnost. Ćović, odlukom da nametne metodologiju, to odlično zna: Njegov stvarni cilj je bio da se Bošnjaci i Srbi ponovo sukobe, kako bi on izvukao za sebe najveću političku korist i kako bi pokušao (popularno rečeno) preslagivanje Savjeta ministara BiH, uvođenje SNSD-a u vlast na bh. nivou.

15.  
Ivanić ne bi trebao da im ide na ruku.

16.
Ivanić bi trebalo da se vrati principima i mane se politikanstva.

17. 
Osim popisa, glavna tema je i ulazak BiH u MAP, odnosno NATO, što je podržao PIK, a čemu se, očekivano, suprotstavila Rusija. 

Ruski pristup je principijelan i on je u skladu sa njihovim nacionalnim interesima.

18.
Pristup srpskih političara pitanju NATO integracija je neprincipijelan i nije u skladu sa srpskim nacionalnim interesima u BiH. I to se odnosi na sve: od Radmanovića do Ivanića.

19.
Bilo bi odlično da prestanu da lažu narod, jer je BiH suštinski u NATO.
Oružane snage BiH obučavaju se po programima NATO, obučavaju ih NATO oficiri, učestvuju u NATO vježbama, u misijama sa NATO vojnicima…

NATO je sveprisutan u BiH - od štaba do vojske.

20.
Navedeno su notorne činjenice.

BiH nije formalno u NATO, ali suštinski jeste. 

BiH treba biti i formalno u NATO, jer je to interes i RS, budući da garantuje unutrašnje granice; Samim tim i prekid permanentnog vanrednog stanja (“RS je stalno napadnuta, samo što nije uništena”), koje je stvorilo prebogatu malobrojnu Oligarhiju i siromaštvo kompletnog naroda.

Interesi RS i naroda su iznad emocija u ovom slučaju.

21. 
Vezivanje ulaska BiH u NATO sa stavovima Srbije po tom pitanju je kontraproduktivno i po Srbiju i po RS. Uostalom, Srbija je potpisala IPAP, kojim je NATO preplavio Srbiju. 

To je činjenica; sasvim je drugo pitanje nedostatak političke hrabrosti Aleksandra Vučića da Srbima kaže šta zaista znači IPAP, a njegovi pokušaji sjedenja na dvije stolice mogli bi vrlo lako Srbiju da dovedu u poziciju Buridanovog Magarca.

22.
Vezivanje formalnog ulaska BiH u NATO sa stavovima Srbije nije nikakav patriotizam, već bježanje od odgovornosti ovdašnjih političara koji nemaju hrabrosti da javnosti saopšte faktičko stanje. A ono kaže da je BiH u NATO i da je NATO u BiH.

Tu notornu činjenicu omogućili su srpski poltičari svojim potpisima. Nejasno je zašto to i ne kažu. I tako završe nepotrebnu, uzaludnu, besmislenu raspravu.