четвртак, 28. јун 2012.

Vidovdanska obratnica

Piše: Slobodan Vasković

Na Vidovdan 2002. godine Slobodan Milošević, nekadašnji predsjednik Srbije, izručen je Haškom tribunalu. Deset godina poslije, dugogodišnji portparol Socijalističke partije Srbije i Miloševićev nasljednik na čelu te stranke Ivica Dačić dobio je od aktuelnog predsjednika Srbije Tomislava Nikolića mandat za sastav nove vlade, sa stopostotnim šansama da je i sastavi i postane premijer. Simbolika izbi oči, premda sam Dačić tvrdi da je uopšte nema.

Ovakav vidovdanski rasplet  postizborne drame u Srbiji mnogi su skloni vidjeti kao povratak te zemlje u devedesete, posebno što su partneri socijalista u vlasti pripadnici Srpske napredne stranke, odnosno nekadašnji šešeljevci, srpski radikali, koji su prije par godina odlučili napustiti šinjel Haškog uznika, priuštiti sebi konfekcijska odijela i postati alternativa (Radikali su oduvijek bili opozicija, ali nikada alternativa – ni u vrijeme Miloševića, ni u vrijeme Demokratske stranke). Itekako im se isplatilo, jer sve ono o čemu su kao radikali/šešeljevci sanjali, ovaplotilo im se kao naprednjacima – imaju predsjednika Srbije i konačno su dio vlasti. Tako je nekadašnja crveno-crna koalicija, zvanično svježe prefarbana mnogo svjetlijim bojama, pobrisala žute demokrate Borisa Tadića i povela Srbiju dalje. Pitanje je gdje je i šta je to dalje i, što je najvažnije, da li su to devedesete? Nisu, niti je to moguće.

Vidovdanska pomjena vlasti u Srbiji jeste simbolizam koji ima itekako veze sa vidovdanskim izručenjem Miloševića: tadašnja Srbija zauvijek je završila sa onom Srbijom koja je doživljena kao fabrika sukoba u regionu, masovnih zločina nad nesrbima, progona, mrtvih, spaljenih, uništenih sela i gradova; današnja Srbija trebalo bi da je završila sa decenijskom pljačkaškom erom, u kojoj su lažne demokrate doslovno kopirale Miloševića u svemu, sem u izazivanju ratova u regiji. Posljedice takve vlasti su kataklizmične: Srbija je u samo par godina ostala bez pola miliona radnih mjesta, ogromna većina građana je na ivici bijede, kriminalci su elita, pošten svijet ne smije glave dići; stvorena je oligarhija koja je bila dovoljna sama sebi i koja je na kraju morala sama sebe i urušiti. Jednostavnije rečeno, Vidovdan 2002. i Vidovdan 2012. godine značili su i znače za Srbiju isto: promjenu na bolje. To što se desilo da je Dačić iz SPS-a mandatar/premijer samo je detalj, kojim se Sudbina dodatno narugala lažnim demokratama, premda je zaista fascinantno kako je on uspio spasiti stranku i, za samo deset godina, od osobe sa crne liste Evropske unije doći do Najevropljanina.

Dačićeve kameleonske sposobnosti su holivudskih razmjera (to je fenomen koji će se tek tretirati), ali nisu ni blizu gabaritima političkog poraza Borisa Tadića, osobe koja je Srbiju dovela ispod prosjačkog štapa. Da je imao i zeru časti i čestitosti, kojom se, kao na kakvom jeftinom seoskom vašaru, poput pauna kitio svih proteklih godina, Tadić bi se povukao iz politike i uživao sve privilegije bivšeg šefa države. Ali nije imao ni časti, ni čestitosti, još manje hrabrosti, da se odupre interesnim/kriminalnim/mafijaškim organizacijama koje su, preko njemu bliskih ljudi, potpuno ovladale Srbijom i poput vampira parazitirali na njoj.

Tadić više ne vrijedi ni pišljiva boba. Istina, nikada nije ni vrijedio, ali jeste funkcija koju je obnašao. On je, nakon dogovora SNS i SPS, bukvalno istjeran iz politike, osramoćen do koske, preliven vrelim katranom i posut perjem. Taj plitkoumni, impotentni, bezidejni lik ništa bolje nije mogao ni doživjeti. Požnjeo je kako je sijao.

Tadić i njegova nakaradna politika nanijeli su mnogo štete i u Bosni i Hercegovini, posebno u Republici Srpskoj, gdje je, pod njegovom palicom, stvoren jedan nakazni režim, istovjetan onom Miloševićevom, koji nemilosrdno pljačka, a spreman je i na mnogo mnogo gore stvari. Njegov definitivni odlazak na deponiju veliko je olakšanje i težak udarac Miloradu Dodiku, nespornom gospodaru ovog entiteta. Dodik na beogradskoj političkoj berzi danas ne vrijedi ni dvadeset posto onoga što je juče vrijedio. To ne znači da će se Nikolić i Dačić javno okrenuti protiv njega, ali, svakako, znači da mu srbijanski dvojac neće davati vjetar u leđa i da će se truditi da BiH pominju samo i isključivo kada moraju. Njihova politička prošlost, koju oni žele što prije izblijediti/pobrisati/zaboraviti, kao i ogromni problemi sa kojima će se suočiti u Srbiji najbolji su garant za to.

Bitno je uočiti i kako se Dačić nedavno brutalno poigrao sa Dodikom, demonstrirajući na pokaznoj političkoj vježbi da je predsjednik RS za njega još uvijek tek nedorasli pionir: prilikom posljednjeg boravka u Banjaluci, Dačić je Dodika žednog prejašio preko vode, navodeći ga da se do guše upetlja u sastavljanje Vlade Srbije, tako što je izvalio da „RS neće podržati Vladu Srbije u kojoj je Čeda Jovanović“. Lakomisleni Dodik, željan slave i priznanja u Beogradu, pomislio je da je čini Tadiću uslugu „pojeftinjujući“ Jovanovićeve zahtjeve u pregovorima, da bi, valjda, danas shvatio koliko je namagarčen, jer je upotrijebljen kao sirovo oruđe za razvaljivanje političkog partnerstva DS-a i SPS-a.

Dodik je svojim glupim političkim krampanjem tada Dačiću, (koji je bio pritisnut od DS-a za što brže formiranje Vlade Srbije), dao prijeko potrebni manevarski prostor za odugovlačenje formiranja vlasti, iz kojeg je on isplivao kao premijer Srbije, a Tadić potonuo na dno, bez nade da će ikada više biti pronađen. Preciznije, Dačić je tada, lisičiji mudro, naveo Dodika da zabije Tadiću nož u leđa, ubijedivši ga da mu vadi trun iz oka.

Sve u svemu, Srbija je preživjela još jedan Gazimestan; zvanično je nakon režima Ive Sanadera uklonjen i onaj Borisa Tadića. U regiji su ih ostala još četiri: Đukanovićev, Dodikov, Lagumdžijin i Tačijev. Čišćenje se nastavlja. In continuo.