недеља, 13. јул 2014.

Igre prestola: Grizli, Rakova djeca i Pacerka sa šansom


piše: Slobodan Vasković

Ostala su još 24 časa do konačne odluke opozicije o tome da li će, tri mjeseca prije izbora, izvršiti kolektivno samoubistvo ili će se izdići iznad ličnih sujeta i suprotstaviti Miloradu Dodiku i njegovom pratećem Horu poslušnih dječaka i djevojčica.

Opozicija je trenutno u situaciji otvorenog međusobnog rata, do kojeg je dovela sujeta Mladena Ivanića (PDP), koji po svaku cijenu želi biti kandidat za člana Predsjedništva BiH, iako ga njegovi potencijalni partneri manje/više iskreno uopšte ne žele vidjeti u toj ulozi.

Glavno oruđe koje se koristi u bratoubilačkom opozicionom ratu srednjeg intenziteta je strah: Ivanić računa da je strah SDS-a od mogućeg gubitka izbora, koji bi nastao kao posledica istupanja PDP-a iz (ne)postojeće Koalicije, veći od njegovog straha od samostalnog izlaska na izbore i dovođenja u poziciju “materijala za grubu obradu“ između čekića i nakovnja.

Svojoj kombinaciji “Njihov strah je veći od mog”, pridodao je kao začin i strah Dragana Čavića da će njegov NDP ostati “ni na nebu ni na zemlji” u izbornoj trci za parlament BiH, gdje je u koaliciji sa PDP-om. Ako bi PDP napustio “u krvi” opozicione redove, Čavić bi se našao razapet između “patriota” i “izdajnika”, što bi njegovu izbornu kampanju pretvorilo u ljetovanje “na ražnju”, pod kojim je temperatura kao u visokoj peći.
   
Kako trenutno stvari stoje, Ivanićevo strašenje “Mečke rešetom” daje rezultate, jer “Mečka” procjenjuje da Mečić Ognjen Tadić neće biti ravnopravan protivnik Režimskom Grizliju, ukoliko kompletna opozicija ne bude stala iza njega. Istovremeno, Čavić je pod pritiskom kandidata sa bh. parlamentarne liste, koji nikako da saznaju da li će u septembru/oktobru u kampanju ili će biti poslani na čekanje.

Međutim, vrag je odnio šalu, jer se pretjeralo sa strašenjem, koje je postalo oruđe ucjene u međusobnim obračunima, što je opoziciju dovelo u situaciju iz koje gotovo da nema izlaza bez pobjednika i poraženih.

Još gore od toga je da je sasvim realna mogućnost da opozicioni Savez za promjene, koji je u permanentnom formiranju (sa tendencijom da se nikako do kraja ne formatira), (p)ostane mrtvorođenče, ili, pak, neka cirkuska nakaza, tipa “polaSavez/pola Antisavez” (varijanta u kojoj se na listi Saveza nalazi samo Tadićevo ime, dok je Ivanić na listi PDP-a, a podržavaju ga SDS, PDP i NDP).

Grizli bi bez većih problema raščerečio ovakvog nedovršenog protivnika, jer birači nikako sebi ne bi mogli dozvoliti da glasaju za frustracije, komplekse, naduvane sujete, nesporazume, svađe, plitkoću…

Svaka varijanta je manje loša od nepojavljivanja Saveza sa imenima dva kandidata na izborima. (vidi vezani tekst)  

Pitanje glasi da li postoji izlaz iz ove situacije u kojem ne bi bilo ni pobjednika ni poraženih i u kojem bi Savez opstao i u kojem ne bi bilo rješenja dobijenih ucjenama?

Postoji, a jedina žrtva tog kompromisa bila bi Ivanićeva sujeta, odnosno njegova kandidatura. Najčasniji izlaz za sve opozicione stranke iz ove situacije, pa i za samog Ivanića, jeste da PDP Savezu da drugog kandidata, nakon čega ni Jovo Mitrović ne bi imao argumenata da opstruiše potpisivanje izborne liste.

U ovakvom razrješenju sve opozicione stranke bile bi na dobitku i rejtinzi bi im porasli, jer bi pokazale opredijeljenost za promjenu vlasti, bez isticanja ličnih interesa iznad onih opštih.

Sasvim je drugo pitanje koliko je ovo razrešenje realno? Ako ćemo pošteno, u domenu je teorije.

Opoziciono in continuo samoranjavanje, ostavilo je u potpunoj sjeni “projekat Željka Cvijanović” iza kojeg su stale stranke koje čine vlast, (SNSD, DNS i SP), kao i definitivno pretvaranje SNSD-a u Dodikovu ličnu falangu.

SNSD je uzimajući i kandidaturu za člana Predsjedništva BiH (već mjesecima je poznato da je Dodik nominovan za predsjednika RS) pokazao snagu i samouvjerenost.

Malo su se igrali sa javnošću povjeravajući DNS-u navodnu mogućnost da uzme nominaciju za člana Predsjedništva, kako bi im dali na značaju, ali kada je došlo vrijeme odluke, Dodik je pokazao ko je stvarni lider tog bloka i bez veće polemike kandidovao je Željku Cvijanović.

DNS je snažno podržao njegov izbor, mrmljajući koještarije o premijerskom mandatu, sa akcentom na “jednog lijepog dana”, dok su socijalisti ostali dosljedni svojoj beskompromisnoj politici nijemih klimoglavaca.

Dodik je DNS smjestio tamo gdje im je i mjesto, duboko u svoju sjenu, pokazujući da su projekcije o enormnom rastu rejtinga te stranke, tek loše spinovanje i daleko od istine.

Uprkos navedenom, Cvijanovićeva je bila i ostala katastrofalno loš izbor.

Kandidatura Cvijanovićeve slika je Dodikovih strahova i njegovog atavističkog nepovjerenja u najbliže okruženje.

Istovremeno, ona je i dokaz erozije kvaliteta SNSD-a, jer je nominovana ličnost koja nema pojma ni o čemu, a jedini kvalitet joj je bespogovorna i slijepa odanost Dodiku.

Sve to poznato je i Dodiku, ali on je, očito, ubijeđen da sopstvenom snagom (koja je, bez sumnje, još uvijek velika), može ovu političku Pacerku nekako dovući do Sarajeva.

Veliki je to hazard, posebno u situaciji izbornog duela u kojoj opozicija zaista i djeluje kao Savez. U takvom ambijentu i Dodikove šanse za pobjedu nisu velike, a kamoli Cvijanovićeve.

Međutim, trenutno agregatno stanje opozicionih stranaka, koje djeluju po principima Rakove djece, i Dodiku i njegovoj prvoj pratilji daju realne izglede za pobjedu.