уторак, 11. април 2017.

Lako do Oblovine

Priču mi je poslao prijatelj; Objavljujem je bez ikakvih pormjena i mojih komentara (S.V.).

Istinit događaj zapisan po priči jednog drvoprerađivača sa istoka

Poslije mnogo muka uspio sam nekako da dođem do Milorada Dodika. Moja veza u Kabinetu mi javi dan i vrijeme kad će me primiti. Da ne zakasnim dođoh naveče, zanoćih u Banjaluci i sat prije zakazanog termina pojavih se u Kabinetu. Primi me.
-          Zdravo, šta ima kod tebe? Kako ide?
-          Dobro je, kako ste Vi, došao sam da Vas zamolim da...
-          Znam! Kol'ko ti oblovine treba?
-          Koliko god da mi date ja ću preraditi, moji kapaciteti su...
-          Dobro, dobro, nemam ja vremena za detalje, sad ćemo to završiti.

Uze mobilni telefon i okrenu broj.
-          Mariću, doći će ti danas jedan čo'ek, naš je, daj mu kol'ko traži oblovine, jes' čuo? Ajd' zdravo!

Istog dana primi me i Marić.
-          Dobar dan, šalje me g. Dodika da mi date...
-          Znam, znam zvao me, on misli da to ide samo tako, šta ako nema oblovine?

Izvadih koverat sa parama i stavih na sto.
-          Ma dobro, nije baš da nema nikako, naći će se nešto...
-          Za koliko je ovo kubika?
-          Za hiljadu.
-          Dobro, javi se direktoru šumarstva i reci da te ja šaljem. Nemoj da ti vrda, kaži mu da sam ja naredio da ti da robu!

Poslije nekoliko sati vožnje stigoh. Direktor ŠG me odmah primi. Rekoh mu da me šalje generalni Marić.
-          Ma ja, oni samo tako šalju meni, k'o da smo mi jedino šumarstvo, samo narede, a šta ako ja nemam robe na stanju?

Izvadih koverat sa parama i stavih na sto.
-          Ma ima nešto, naćiće se, ne znam hoće li sva količina, javi se šumarima i reci im da sam naredio da ti se otpremi 150 kubika.

Čekao sam sedmicama. Prve je pao snijeg i oblovina se nije mogla izvlačiti. Druge sedmice su mi rekli da je veliko blato, da ne mogu mašine da se kreću po šumi. Treće sedmice umrla je baba jednom od šumara sa tog rejona. Četvrte sedmice krenuo je utovar. Odveo sam šumare i otpremača u kafanu da ih počastim. Doručkovali smo i popili par pića. U tom konobar poče skidati jagnje sa ražnja pred kafanom. Zamirisa i polje i kafana. 
-          Bi li vi mogli mao vruće jagnjetne?
-          Čuj bil' zdrav se ne pita!? Malo bubrežnjaka, ostalo rebra. Može i malo butića i komadić plećke.

Naručih i jagnjetinu, popih piće, platih i vratih se kući. Radnici zaduženi za prijem robe rekoše mi da je na fakturama 150 kubika a da je stiglo 148, fale 2 kubika. Nazvah šumara.

-          Aaaa, ti si, šta ima, valja li roba?
-          Valja, ali fale mi 2 kubika.
-          E je*iga gazda, nije to do nas, šta si se stisn'o, takva gazdurina, što nisi onim ženama u računovodstvu odnio bar po čokoladu, to su ti one napravile zvrčku, nismo mi.